Vožnja električnim romobilom, biciklom s aspekta osiguranja (i nekih drugih)

Električni romobili su (očekivano) postigli ogroman uspjeh kod kupaca mlađe dobi u urbanim sredinama jer već za 2 do 3 tisuće kn možete dobiti prijevozno sredstvo kojim dođete na odredište brže nego automobilom ili javnim prijevozom, još ga možete nesmetano spremiti na radnom mjestu. Električni bicikli se također sve više koriste, ali zbog viših cijena malo manje masovno.
Sad vidimo javljanje cijele vojske “stručnjaka” koji daju ocjene koliko je to opasno za same vozače i za ostale sudionike u prometu, kako ih regulirati zakonom i slična pitanja. Jako se volimo svemu čuditi. Ili je možda riječ o nekoj skrivenoj kampanji?
Naravno da je opasna vožnja ako se postižu brzine 25-30 km/h a vozač stoji na ravnoj dasci, padovi su skoro neizbježni. Za to nam ne trebaju veliki prometni stručnjaci. Za odrasle osobe koje koriste ta prijevozna sredstva možemo se nadati da uključe razum, poštuju prometne propise i ne ugrožavaju druge sudionike u prometu. Najveći rizik je na samom vozaču, on najviše strada u interakciji sa drugima u prometu.
Sve oni koji bi mijenjali zakone, podsjetit ću da odavno postoje prometna sredstva sa pomoćnim motorom, benzinskim i električnim, a koja ne podliježu registraciji, obaveznom osiguranju, porezima i svim ostalim blagodatima koja nam donosi država. Već početkom stoljeća (1916. godina) su voženi električni romobili u SADu i Velikoj Britaniji. Postojao je Autoped, prvi model električnog romobila (motorized scooter) proizveden od firme Autoped Company of Long Island City, na prednji pogon i sa brzinama do 35 kmh. Ista je stvar i sa električnim biciklima, koji su rađeni već u 19 stoljeću, američki ured za izume je registrirao nekoliko električnih bicikala od 1895. do 1899., sa najvećim brzinama ništa manjim od današnjih električnih bicikala (25 do 35 kmh). Naravno, nisu zaživjeli ovako masovnu uporabu zbog visoke cijene proizvodnje i naftnih lobija (što možemo vidjeti iz primjera zašto nisu dalje razvijani električni osobni automobili).
Ako vozač umjesto motornog vozila vozi bicikl, romobil (bilo klasični ili na pogon) ne toči gorivo (pola cijene goriva su državni nameti), ne parkira vozilo na označenim ili neoznačenim mjestima (nema naplate parkinga, kazni i plaćanje vojske komulanih redara), ne plaća registraciju (da vam netko lupi žig da je vozilo ispravno, ili neispravno i zato uzme npr. 1000 kn za osobno vozilo), obavezno osiguranje (u kojoj premiji država uzima 15% iz svake police), porez što uopće imate vozilo (do 10 godina starosti za osobne automobile). Tako da u tome možete tražiti uzroke što nekima smeta uporaba novih prometnih sredstava.
Vozači, pječaci i svi ostali bi svakako morali biti na puno višoj razini znanja, koncentracije, ozbiljnosti, uvažavanja drugih sudionikla u prometu. To je činjenica. A to se postiže i drugim načinima, preventivom, edukacijom, kvalitetnijim auto školama, kućnim odgojem.
Dolazimo do najvažnijeg, a to je da nemamo adekvatnu prometnu infrastrukturu. Tek kada to bude riješeno možete kažnjavati. Biciklisti, romobili i slična vozila, bi trebali imati svoje mjesto na uređenim biciklističkim stazama. Dok imamo biciklističke staze koje vode nigdje, iscrtane pješačke nogostupe koje glume biciklističke staze, jednom trasom postoji iscrtana staza, onda najednom bi (po trenutnim zakonskim propisima) trebali između tramvaja i automobila voziti, bit će veliki nered. U ovom slučaju konkretno govorimo o Zagrebu, gdje se milijuni ulažu u razne projekte, a ovakva masa ljudi koja svakodnevno prometuje (commuting, dnevne migracije, na posao, faks, školu…) i koja bi mogla biti sigurno 30% veća, nema riješene prometnice, nema gdje prometovati jer očito to nekome nije u interesu. Nećemo spominjati da na zapadu Europe imaju “bike highway” (Engleska, Nizozemska) .
Ako vas brine kako naplatiti štetu nakon što se dogodi sudar za vrijeme upravljanja biciklom ili romobilom, takve stvari podliježu pod privatnu odgovornost. Premije osiguranja privatne odgovornostu su jako male, i za preporuku je svakome da ima takvo pokriće (može i preko osiguranja kućanstva). Za slučajeve prometne nezgode sa tjelesnim ozljedama ili smrtnim ishodom, pokriće se može riješiti preko osiguranja života ili osiguranja od posljedica nesretnog slučaja. Ako ste pak vozač bicikla ili romobila, a stradate od motornog vozila, naplatu štete možete riješiti preko police obaveznog osiguranja auto odgovornosti.